hm.hm.hm?

13.07.2012., petak

Kako sam postala šofer ili jebi pasu mater

Kada sam bila djevojka, nisam bila osobito zainteresirana za polaganje vozačkog.
Hvala Bogu, jer nisam ga imala od čega ni platiti. Mama bi me s vremena na vrijeme pitala da li ja to možda želim.
Svjesna činjenice da mogu željeti dok ne padnem u nesvjest, a da ona to svjedno nije u mogućnosti platiti, uvijek sam odabirala opciju da mi radije kupi cipele.
Onda sam se zezala na svoj račun da vozim Ford Tabanus.
Jednom sam tako ispred prijine kuće ostavila na parkiralištu svoje papuče. Svi su mi prijatelji bili došli sa svojim autom. Iza posljednjeg parkiranog, ja sam parkirala svoje papučice i ušla. Svi smo se dobro zabavili na taj račun. To mi sada nije zabavno.
Kada sam se doselila u Nigdjezemsku i trudna presjedala iz busa u bus da stignem do doktora nekako sam više željela vozački nego kupiti cipele.
Moja mi je kuma tada predlagala da kupim radije bicikl, pa da trudna, časkom kod doktora iz Žrnovnice na Brda jurnem na jednom lijepom ženskom bicikliću.
Taj mi prijedlog nije bio nešto, pa sam se ipak odlučila na školu za vozače.
Bila je to duga i teška borba.
Ono što se uči iz knjige sam položila bez velikih napora.
Vještinu vožnje, hm?
Recimo da nisam baš bila materijal za vozača.
Svašta se dogodilo od kada sam upisala, pa dok nisam položila vozački.
Npr. promijenila sam dva posla, smršavila 20 kg, kosa mi je od kratke narasla do ispod uha...
Zastrašujuće, ništa mi u životu nije bilo tako teško savladati.
Eto, toliko sam puta izašla na vožnju da mi se bilo činilo da od pogreška još samo trebam nekoga pogaziti pa da ću onda sigurno položiti.
Osim što nisam baš pokazivala vještinu, kada bi pala na ispitu jako sam galamila na instruktora.
On me je bio zamolio da na ispit radije ponesem staklenu bocu, pa da ga ako padnem, tom bocom zviznem po glavi.
Uglavnom, ja sam to uspjela. Nisam nikoga zgazila i nisam trebala staklenu bocu.
Trebalo je puno strpljenja i novaca. Moj muž kaže da je moj vozački koštao kao doktorat. Ja se ni danas, godinu dana nakon što sam položila, ne želim odvažiti da točno izračunam koliko smo potrošili.
Odlično mi je to što imam vozačku dozvolu.
U prvo sam vrijeme dobro zabavljala ili živcirala mnoge ljude. Kada bi negdje zapela, ja bi jednostavno izašla iz auta i rekla onome iza sebe da sam ja tek položila i da stvarno ne znam kako bih to sada i da ako nema strpljenja da ja pokušavam neka lijepo sjedne za moj volan i neka pomakne moje auto.
I nisam se uopće živcirala.
Bila sam nesretna kada sam udarila auto, ali mi je muž rekao da ne trebam tugovati, jer ako još koji put udarim od naše će Lantre nastati Smart pa ćemo imati novo vozilo.
Moja su djeca bila strpljiva i nevjerovatno mirna kada bi ih ja vozila. Shvatili su ozbiljnost situacije. Čuli bi se samo kada bi se s nekim mimoilazili. Obično bi upozoravali ljude neka se paze jer je njihova mama friški vozač.
Ja bi s druge strane čula razne psovke na svoj račun.
Mirno sam to podnosila. Računala sam, sigurno ću i ja jednom nekome psovati.
Tada bi pomislila kako mi je jebi pasu mater posebno draga psovka.
Da, puno mi je stvari, riječi i koječega ovdje u Dalmaciji posebno drago.
Npr. kada riječi u pjesmama završavaju umjesto na ''m'', na ''n''. Samo u pjesmama, ne znam ni sama zašto.
E, ali jebi pasu mater, može i u pjesmi i u razgovoru, a najbolje u vožnji.
U Slavoniji bi to bilo jebi psu mater i nikako nije simpatično.
Još nisam uspjela nikome zavikati neka jebe pasu mater.
Strpljen, spašen...
Jebi pasu mater, vozi se...






- 18:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.06.2012., petak

Ovo je pričica o D. i poslu

Imam šogoricu, ili zaovu (mislim da se tako ovdje kaže za muževu sestru).
Kako ne bih stalno bila u dilemi kako ću je zvati, najjednostavnije je reći da imam D.
Muževu sestru, svekrvinu kćer, tetu mojoj djeci, prijateljicu, sestru...
Imam D.
Fakultetski obrazovana, iskrena, poštena, vrijedna.
Nema posao.
Prije tri godine završila je fakultet.
Volontira, šalje zamolbe, prihvaća svaki posao koji joj se ponudi, piše projekte (i kaže da joj se povraća od riječi projekt), barata stranim jezicima.
Nema posao.
Dok nisam upoznala D. bila sam sigurna da se najkomičnije, najbizarnije situacije događaju baš meni.
Ali ne, događaju se baš njoj.
Na primjer, koliko se ljudi može pohvaliti da im se nekakav tvrdi predmet ili vrećica zaljepila na facu dok su po skoro orkanskoj buri jurcali biciklom po cesti? Može D. Kaže da nije sigurna što je to bilo, jer samo ju je pogodilo i nestalo. Ona je jurila pa nije vidjela.
Nije se zbog toga osobito sekirala.
Ono što nju tišti je to što NEMA POSAO.
Znam, nema posao još puno mladih visokoobrazovanih Hrvata, ali ja gledam moju D.
Nije zgodno, sigurno nije zgodno da ti je svrha u životu čekati da se razbole bratova djeca. Pa da ih čuvaš. Jer se podrazumijeva da ćeš ih čuvati. Mislim, ne radiš, zašto mi ne bismo onda upravljali tvojim vremenom? Kava s prijama? Hm, pa, ne radiš! Odakle će ti biti za kavu? Zato, čuvaj djecu.
Ili idi čistiti tuđi stan. Besplatno. Jer, ako već volontiraš u tamo nekoj udruzi, onda i sve ostalo radi volonterski.
Trudi se moja D. pronaći posao.
Jednostavno ne ide. Za neke kažu nije kvalificirana, za neke je prekvalificirana. Neki nemaju dovoljno pristojnosti ni odgovoriti na zamolbe.
Lijepa naša Hrvatska.
Za koju se njezin otac, moj svekar borio. Junak Domovinskog rata.
Otišao u svojim patikama i u njima se vratio. Nezaposlen.
Išla je na neke razgovore.
Sa kretenima koji su je eliminirali prije nego je uspjela otvoriti usta.
Kažu, nisu u onome što je rekla prepoznali njezine kvalitete.
Ne znam, možda je moguće da svi ti poslodavci imaju nadnaravne moći.
Čim nekoga vide, znaju. Nema veze što si profesorica. Nema veze što poznaješ hrvatsku kulturu. Nema veze što govoriš strane jezike. Proputovala si i upoznala i druge ljude i kulture? Ne, nema veze, nisi za rad u turizmu.
A ne, kažu da za rad u turizmu moraš biti agresivan.
Ako joj se posreći, pa uspije otići na još koji razgovor za posao vezan za turizam, ja ću joj preporučiti da ponese bokser ili barem nekakvu palicu.
Pa nek ništa ni ne govori. Samo neka poslodavca zvizne po sred ćelave glave (ne mislim da svi poslodavci imaju ćelavu glavu, ali ovaj zadnji je imao, pa eto). Svejedno, samo neka pokaže agresivnost.
D. je profesorica sociologije i kroatologije.
Trenutno zaposlena kao prodavačica prženih krompirića.
Svaki pošteni posao, kažu, nije sramota. I nije, slažem se.
Ali ovo je toliko ispod njezinih mogućnosti da mi je bolno gledati kako se sprema i odlazi prodavati pržene krompiriće. Ali ide.
I tako dok se neki dan na suncu pržila gore nego kropirići u ulju naiđe neki čovjek.
Vidi, kaže, na njoj da je umorna. Ispituje ju sve i svašta.
Kaže da je stomatolog i da mu sestra otvara cvjećarnu.
I onda ju pita da mu načas posudi 40 - 50 kn. D. zarađuje 70 kn dnevno. Isto toliko i za noćni rad.
Mislim, od svih ljudi, on se namjerio na moju D. i traži para.
Ma, sklona sam misliti da bi mu ona te pare i dala, samo da ih je kod sebe imala.
D. na licu valjda piše da je spremna pomoći svima.
Ja sam joj jednom, uoči izbora bila predlagala da objavi oglas u novinama da mijenja svoj glas za posao u struci. Svi punoljetni članovi naše obitelji, uključujući dakle i mene, bili smo i svoje glasove dali na raspolaganje.
Nije se na to odlučila.
Valjda je prije mene bila shvatila da bi za posao trebalo puno više od nekolicine glasova.
Kada bi barem bile potrebne samo kvalifikacije.
Onda bismo svi mogli gledati na život kroz ružičaste naočale.
D. je to tako dugo činila.
Nije ona ni naivna, ni blesava. Samo je iskrena i poštena.
Jedan joj je bivši poslodavac (radila je na recepciji teretane, ali je njezina mama tvrdila da tamo stražari) rekao neka se malo nasmiješi. U momentu dok joj to govori u teretani nema nikoga.
Ne, moja D. nije rekla dobro i nije momentalno razvukla osmjeh. D. mu je rekla da će to naravno učiniti i da čini kada ima ljudi. I ima i pravo. Zamislite da sjedite na nekoj recepciji i smješkate se kao luđak. Sami. Eto, smješkate se dok čekate da netko uđe. Naprosto se veselite životu. Jer ste završili fakultet i imate tu privilegiju da stražarite u teretani.
Život je lijep.
Ja znate, ne žalim D. Ne, ona nipošto ne izaziva sažaljenje.
Zabrinutost da. Ali ne samo za nju.
Za cijelu ovu našu zemlju znanja. Dok se političari razmeću mjerama zapošljavanja mladih i produžuju radni staž ti isti mladi skupljaju novce radeći teške potplaćene poslove i nadaju se da će uspjeti otići. Ja se nadam da u čitavoj toj borbi neće zaboraviti da su se školovali za tamo neke profesore, inžinjere, pravnike, ekonomiste.
Nadam se da neće sagnuti glavu, da neće prestati razmišljati i zključiti da im je dobro dok mogu prodavati krompiriće.
Stvarno se nadam.
Nadam se i čekam da moja D. složi odjeću, pun ormar odjeće u kojoj može raditi u razredu ili u nekom uredu i da ode.
Još jedna koja bi ovom našem društvu mogla ponuditi toliko toga.
Tako se jako nadam da će se naći neki razumni poslodavac koji će prepoznati njezine kvalitete. Kada bi vi samo znali što ona sve može.
Eto, i moja djeca tvrde da u našoj obitelji sve mogu i znaju samo dida i D. Oboje nezaposleni.
Ja nemam veza ni poznanstava. Nisam dobila milijunski zgoditak i ne mogu stvoritii posao.
Ne mogu nikome ponuditi ništa osim pametne, vrijedne, sposobne, predane D.
Mogu se samo nadati da će naći posao u struci, ili barem neki blizak struci i da će svoju odjeću iskoristitii u Hrvatskoj.
Mogu se samo nadati da muževa sestra, svekrvina kćer, teta mojoj djeci, prijateljica, sestra, moja D. neće trebati kofer osim za putovanja za koja će zaraditi radeći posao za koji se školovala.


- 11:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.12.2009., utorak

Poslije svatova

Prije par tjedana bila sam u svatovima.
Nije mi se nešto ni išlo. Sve dok nisam kupila haljinu koja je sakrila posljedicu dva carska reza.
Onda sam već bila malo raspoloženija.
Došli smo dakle moj muž i ja i smjestili se kraj rođaka.
Imali smo tu sreću da sjednemo blizu glazbe i snimatelja.
Gledali smo tako nekih tridesetak minuta kako snimatelji pokušavaju namontirati kameru ili svjetlo, ne znam točno, na nekakav veliki stalak.
To se pokazalo užasno zanimljivo. Moralo je biti. Jer zbog blizine glazbe nismo baš mogli razgovarati. A bilo nam je neugodno vikati. Još nitko nije bio popio niti malo, a da ne govorim previše.Čekali smo tako šutke da mala predstava završi.
Preko puta mene, zapravo dijagonalno, sjedio je jedan mladić. Kad god ga pogledam on mi miga. Kakav budalaš, pomislih, pa zar on ne kuži da sam došla s mužem.
Ispostavilo se da sam budalaš zapravo ja. On je migao svima. Ženskom i muškom svijetu. Ima tik. To mu je sigurno skroz nezgodno.
Nismo puno plesali. Nizali su se jedan za drugim narodnjački hitovi. Uhvatila se mikrofona i jedna dama. Plava kosa, red šljokica pa red stomaka. Pa mala crna suknjica što pokriva stražnjicu i komadić golih nogu. I hit Nede Ukraden. Nije mi bila simpatična.
Rano smo išli kući.
Kako smo došli tek na večeru nismo dobili mašnicu na auto.
Ma to me s tim svatovskim ukrasima na retrovizorima fascinira.
Rijetki su oni koji će mašnu skinuti odmah drugo jutro. Obično se s tim mašnama vozaju još nekoliko dana. Jasno mi je ako ih ne skinu odmah prvi dan. Možda im je nekako žao. Iili žele svima dati do znanja da su bili u svatovima i da je bilo lijepo.
Ali ja sam vidjela auto sa svatovskom mašnom u sredini tjedna. A nisam nikada čula da je netko upriličio svadbu u utorak.
Ah, nije ni važno. Naš auto ionako nije imao ukras.
Meni je od svega najdraže bilo doći kući i spavati.
- 23:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.12.2009., nedjelja

Pismo Djedu Mrazu

Dragi Djede,

još mi je prošle godine moj muž savjetovao da ti napišem pismo.
Nisam imala vremena, ali radi ozbiljnosti situacije sada sam ga našla.
Ispričavam ti se ako slučajno griješim kada te zovem Mraz.
Čini se da si postao Božičnjak.
Najprije te obavještavam da sam u proteklom razdoblju zaista dobila više nego što bi jedna žena mogla i zamisliti.
Dva para prekrasnih smeđih očiju, dva prekrasna osmjeha, dva malena nosića (hvala Bogu nosići su na mene), dva para hitrih (pa opet hvala Bogu muževih) nožica, dva para ručica što šaraju po zidovima, dva trbuščića i dvije malene guze... Donijela sam, sigurno shvaćaš, na svijet dvoje dječice.
Njih u duhu vremena učim kako se zoveš Božičnjak i nadam se da će to ublažiti moju pogrešku.
Ma, skoro da mi je i neugodno moliti ovakav dar, s obzirom na darove koje sam primila.
Ali, ja sam ti Djede izgubila figuru. Pokušala sam, vjeruj mi.
Bilo bi dobro kada bi tvoji vilenjaci mogli smisliti kakvu čaroliju, pa da ju strpaš u vreću i ostaviš mi ju pod jelkom. Pa kada otvorim šareni papir neka viškovi nestanu i neka se trbuh izravna. Ha, misliš li da ćeš moći?
Hm, možda sam ti kasno odlučila pisati.
Još te molim da mojoj djeci doneseš puno mašte i vjerovanja u bajke.
Za igračke i slatkiše će se pobrinuti moj muž.
Jedni su mi moji prijatelji ispričali o prekrasnoj pričici o praporcima sa tvojih sobova. Ti sigurno znaš tu priču.
Molim te da ove godine jače zazvone.
Tako će te možda svi čuti. Tako će čarolija duže trajati.

- 10:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.03.2008., utorak

Živa sam

Tu sam negdje.
Uglavnom trčim za djetetom.
Pripremam se na pisanje. Kao da me netko tjera. Imam želju, ali vremena nikako. Ma mogla bih. Tamo iza jedan u noći kada završim sa poslovima. Ali tada jedva nađem put do kreveta.
Potrudit ću se. Radi sebe. Drago mi je pisati.

- 22:15 - Komentari (1) - Isprintaj - #

01.05.2007., utorak

Život na jugu



Dok sam bila djevojka ili možda čak i djevojčica gledala sam seriju Život na sjeveru. O nervoznom, frustriranom mladom liječniku što je iz nekog velikog američkog grada doselio u sasvim mali gradić negdje na sjeveru. I još se sjećam da je u tom gradiću živjelo dosta Indijanaca koji su izluđivali mladog liječnika. Hm? Valjda su bili Indijanci.
Kada sam se preselila iz Zagreba često sam razmišljala o tome kako je sredina u kojoj sada živim vrlo slična sredini iz te serije.Samo ja živim na jugu.I nisam frustrirana (osim zbog toga što više nemam kilažu nego tonažu). Znam biti nervozna. Ako nemam razloga onda pronađem neki u strahu da bi mi život mogao postati prejednostavan.
Ja niisam uspješna liječnica. I moji susjedi nisu Indijanci što me izluđuju.
Ma kakvi, susjedi su mi jako dragi ljudi.
Evo, imam jednu susjedu koja je spremna odvojiti i do četiri sata svoga dragocjenog vremena samo radi mene. Sjedi tako nasuprot mene na stolici i gleda me. Neće ništa poptiti ni pojesti. Neće čak ni puno pričati. Ona samo sjedi. Krasna jedna vremešna ženica. Izmjenimo s vremena na vrijeme (cca svakih 20-ak minuta) nekoliko riječi o radovima koje je baš jutros obavila u svome vrtu. Mislim da ona mene zapravo čuva. Možda je čak osjećala i obavezu da sjedi kod mene dok mi je muž bio u vojsci, a ja jadna sama i trudna. Ili je jednostavno draga. A pored toga što je draga joj je još i dosadno kod kuće. I kada sam rodila došla je kako kaže "da poviri mene i bebu" odmah pola sata nakon što smo došle iz bolnice. Mojoj sreći nije bilo kraja.
Pogotovo jer "su nas povirile" i sve ostale susjede. Došle su vidjeti kako sam ja nakon carskog reza i kakva je curica.
Zar nisu drage? Ispunile su mi cijeli dan. A ja sam mislila da ću dan provesti s mužem i djetetom. I moj muž je to mislio. Pokazalo se da nismo dobro mislili.
Mojoj je curici već dva mjeseca. Još uvijek nas "poviruju".
Dok polako ispred sebe po ulici guram kolica sa svih strana odjekuje (bukvalno odjekuje) pitanje: "Spava li malaaaaaa??!!!!!"
"Na najbolojem putu je" odgovaram prigušenim glasom dok u sebi urlam "ako vi prestanete vikati zaspat će odmah".
Ovdje se uopće čovjek ne mora brinuti da će mu nestati tema za razgovor. Uz kavu svi pričaju u isti glas. U nekoliko navrata sam pokušala razgovarati. To je gotovo nemoguće. Za razgovor u nekom većem društvu prvo moraš biti sposoban jako galamiti. Zatim ti mora biti sasvim svejedno ako te netko u pola riječi prekine. Na kraju moraš biti spreman na to da te baš nitko ne sluša jer su svi drugi glasniji, pa nikako ne uspjevaš doći do izražaja. Tu se vraćamo na teme za razgovor. Možeš dakle imati samo jednu, možda dvije ako se dogodi da u istom društvu dva puta zaredom sjediš kraj iste osobe. Da, bolje je dvije jer uvijek postoji mogućnost da je onaj koji sjedi do tebe možda i čuo koju riječ što ju izgovoriš.
Ovdje svi sve znaju. Ako ne znaju vrlo brzo saznaju. Jednostavno te pitaju. Sve što ih zanima. Što i nije loše. Ako sve želiš podijeliti sa susjedom (neka bude susjed A) koji živi pet kuća dalje i vidio te sa skele dok je žbukao svoju kuću. Ako slučajno nisi spreman odgovarati na pitanja susjeda A, to za tebe vrlo rado učini susjeda B koja živi samo dvije kuće od tebe (pa misli da te iz tog razloga dobro pozna). Onda susjed A zna o tebi i ono što ni sam nisi znao.
Budući da svi sve znaju i svatko svakoga pozna jasno je da svi poznaju i poštara. Poznam ga i ja. Da nebi bilo zabune to ni slučajno nije onaj poštar što zvoni dva puta. Ovaj poštar uopće ne zvoni. On samo otvori vrata i ostavi poštu. Dok nismo kupili sandučić našu je bacao na pločice u hodniku. Valjda mu je tako bilo zgodno jer nije morao silaziti sa malog poštanskog motora.
I nakon 10 mjeseci se još uvijek čudim navikama ljudi ovdje. Ima i krasnih, da se razumijemo. Mislim da je divno kada ti netko od srca poželi dobro jutro, a to ljudi ovdje čine. I kada te pitaju kako si to zaista žele znati, ne prave se pristojni.
S vremenom sam se na neke stvari navikla i postale su mi "normalne", a neke prihvatila kao takve kakve jesu.
Neke nikada neću prihvatiti, no one možda i nemaju previše veze sa sredinom u kojoj živim, već samnom i načinom na koji razmišljam.

- 22:16 - Komentari (3) - Isprintaj - #

17.04.2007., utorak

Konačno

Eto, konačno sam se vratila (ja se stalno nešto vraćam). Nisam nikamo bila otišla, samo nisam imala računalo.
Ne mislim da je netko žudio za tim da ja ovdje istresem svoja razmišljanja osim mene same.
Dugo nisam pisala.
Svo to vrijeme bila sam trudna.
Sada sam ponosna (i debela) majka dvomjesečne curice.
Imala sam toliko toga za reći u trudnoći. Neko vrijeme sam na papir zapisivala misleći kako ću čim u malu sobu na katu moje kuće unesemo računalo natipkati i objaviti sva ta razmišljanja. Ali, nema smisla.
To nije to.
Kakav bi to ispušni ventil bio sa zadrškom od preko nekoliko mjeseci?


- 22:52 - Komentari (2) - Isprintaj - #

20.06.2006., utorak

Opet pakovanje

Iz Osijeka sam se doselila u Zagreb prije 2 godine i 8 mjeseci.
Bila sam na godišnjem odmoru i shvatila da bih trebala otići.
Dala sam otkaz, spakovala kofere, kutije, vrećice, onda sve to u prijateljicin auto i otišla.
Prerezala korjenje.
Pravi razlog ne znam ni danas.
Ne znam, nisam bila sretna, nisam bila nesretna, ne znam.
Otišla sam, a tamo su ostali moj brat, prijatelji, rođaci, bake, tete...
U prvo je vrijeme bilo neobjašnjivo teško.
Poznavala sam neke ljude, ali to nihe bilo dovoljno da spriječi plakanje.
Ja sam izgleda bila odlučila prije spavanja plakati injegovala sam tu tradiciju gotovo tri mjeseca.
Nakon tri mjeseca sam se već bila jako zaljubila u jednog od "nekih ljudi" koje sam poznavala.
Ritualno oplakivanje je prestalo.
On je danas moj muž.
Kada smo razgovarali o braku, o stvaranju obitelji dogovorili smo se da ćemo živjeti u njegovom rodnom gradu.
On se vraća, ja idem još dalje.
Nema veze, ja sam ionako prerezala korjenje. Vrijeme je pokazalo tko su mi prijatelji i ti će moji Osječani to i ostati čak i ako odlučim živjeti na drugom kontinentu.
Ma, stvarno nema veze, sretna sam.
Tamo je tako lijepo, tako mirno, tamo je more...
I jedan objektivan i sasvim razumljiv razlog, tamo nećemo biti podstanari.
Ali...
Tamo nemamo posao, pa je preseljenje postalo plan za tamo neku budućnost kada se nešto, tko zna što dogodi.
U Zagrebu radim u dobroj firmi. Radne kolegice i poneki radni kolega (zaista gdje koji kolega, sve ostalo pripadnice nježnijeg spola iako bi nekima od njih na masi mogao zavidjeti kakav sumo borac) su manje više dobri ljudi. Neke od njih se usudim zvati prijateljima.
Ovdje u Zagreb je došlo raditi i par mojih prijateljica iz Osijeka (hm, možda da osnujemo kakav zavičajni klub?!).
Ovdje u Zagrebu sam se dakle zaljubila (u Dalmatinca) i uspjela ga uvjeriti da me želi za ženu.
Sve to i još puno lijepih trenutaka izgradilo je moj život u Zagrebu.
Nedostaju tu i moj brat i prijatelji i bake... Nedostaju, ali svejedno izgradila sam život koji volim.
Kada sam to konačno shvatila i počela se osjećati kao doma dogodilo se čudo.
Dogodila se nezamisliva sreća.
Trudna sam.
To je samo po sebi dovoljno da mi se nikada ne obriše osmjeh (osim ako budem imala jutarnje mučnine, žene koje su to prošle kažu kako to uopće nije smješno).
Svakim će se danom sada bližiti trenutak kada ću ponovo spakirati kofere i kutije. Sada će ih biti nešto više.
Mhm, pa stekla sam neke stvari. Kao npr. veliki ventilator što zauzima cijeli kut naše dnevne sobe u tuđem stanu. I njega ću, skupa sa događajima na koje me sjeća nositi sa sobom kao materijalni dokaz moga življenja u Zagrebu.
Da, da opet idem.
Zato jer je bedasto kažu, a i ja tako mislim, održavati trudnoću u podstanarskom stanu, kada tamo gdje sam u tamo nekoj budućnosti planirala ići sa svojim mužem imamo svoju kuću.
Ha, dodatno veselje.
Ne moram ići raditi, a primat ću plaću. I u svojoj ću kući čekati da najveće čudo u mom životu donesem na svijet.
Nitko nije sretan kao ja.
Ipak, sada kada znam da idem postajem zabrinuta, na trenutke i tužna.
Čitavo vrijeme sanjarenja kako ću tamo pronaći posao i buditi se u svojoj kući i sva nastojanja da u tome uspijem, čini se, nisu mi dozvolila razmišljati o onome što iza mene ostaje.
Taman sam počela napredovati na poslu. Imam prijatelje i kumove. Dućan u kojem kupujem kruh.
Imam dakle život na koji sam navikla.
Meni se ostvarila najveća želja i zbog toga sam naravno neizmjerno sretna.
Međutim, sada kada je preseljenje u rodni grad moga muža izvjesno, kada je samo pitanje vremena kada ću otići, bojim se. Unatoč želji da tamo živim, unatoč mirnoći koju osjećam kada sam tamo.
Mislim da se nećemo vratiti u Zagreb. Tijekom trudnoće i dok mi djetešce ne navrši godinu dana ću valjda pronaći neki posao tamo.
Kako ću? S kim ću popiti kavu? Hoće li se netko odvažiti na put od Osijeka do Splita radi mene? Jer, neću biti usput do Austrije ili Istre. Koliko ću ja puta biti u mogućnosti otputovati svojoj kući, u Osijek? Koliko će mi trebati da se naviknem?
Ništa od toga ne znam.
Ja tamo nemam prave prijatelje. Imam neke koji bi to mogli biti, ali nisam sigurna da se u to želim upuštati.
Navikla sam na moje radne kolege. Znam kako se ponašati kada je šef ljut. Koliko će mi trebati da, jednom kada počnem raditi u Dalmaciji, skužim kada je novi šef ljut (bilo bi dobro kada bih našla šefovski posao, onda nek si drugi misle kada sam ja ljuta)?
Ne znam uopće imam li pravo razmišljati na ovakav način. Trebala bih razmišljati kako ću u svojoj kući moći više priuštiti svome djetetu. To je tako i ja sam toga svjesna. I naravno zadovoljna, uzbuđena, presretna.
Zašto onda zabrinutost? Možda sam jednostavno sebična, a to do sada nisam znala.
Postat ću majka. To je sve o čemu neko vrijeme želim voditi računa.
Nadam se da će ova faza zabrinutosti brzo proći.

- 12:50 - Komentari (4) - Isprintaj - #

26.05.2006., petak

odrasla sam

Uvijek sam slovila kao ozbiljnija od svojih vršnjaka.
Jer me je jedan trenutak u djetinstvu odredio. Od tog trenutka nisam imala izbora, potreba za mojom ozbiljnošću bila je prevelika da bih se oglušila.
Ozbiljna? Hm, sada nisam sigurna da je to prava riječ.
Ne znam, zapravo, kako bih nazvala nekoga tko preko noći postaje naizgled samostalan, zreo, snažan.
Kako bi nazvala nekoga, tko naizgled rješava životne situacije potezom čarobnog štapića?
Moja je obitelj bila ponosna. Bila sam tako snažan oslonac.
Sretna kada bih nekoga usrećila.
I kada je bilo najteže pjevušila, zabavljala, bodrila.
Bila sam budala, a ne odrasla.
Ne zato jer sam pomogla. Ne, i danas sam sretna kada nekoga usrećim.
Ali, to nema veze sa ozbiljnošću.
U to sam vrijeme imala snažan dojam da bez moje pomoći pojedinci uopće ne mogu opstati.
Opet, bila sam budala.
U to sam vrijeme o problemima razmišljala kao o ogromnom teretu što ga moram držati u rukama.
Ni po cijenu života ga ne smijem nekome na trenutak dati na čuvanje. A užasno me svrbi nos. A, ne, niti slučajno ne smijem zamoliti nekoga da me počeše.
Rješit ću ja to. Tada ću odahnuti, počešati prokleti nos i zagrijati dlanove za novu rundu.
Sada znam. Bila sam djete. I igrala se super heroja.
Jedna me prijateljica naučila da problemi, dileme, ma, svaka nesigurnost u životu može nestati analizom.
Rekla je da se u razgovoru s prijateljem stvari mogu rasčlaniti do sasvim beznačajne pojedinosti.
Prijatelji su tako čaroba bića.
Još su čarobniji kada odrasteš. Oni zaslužuju čitavu pričicu, samo svoju, pa zato tu o njima stajem.
Ja točno znam kada sam odrasla.
Nisam u onom trenutku od kojeg mi se nametnuo svijet odraslih.
Nisam, to sam se bila igrala odraslih i snažnih.
Nisam čak ni onda kada sam počela živjeti sa svojim dečkom i poslije posla jurila u malu kuhinju u našem malom stanu kuhati njegov omiljeni ručak.
Ništa, pa čak ni činjenica da ću se udati i biti gospođa (nekako mislim da bi se udavati i ženiti trebali odrasli ljudi) nije me tako snažno povuklo u konačno odrastanje kao jedan dan kada sam u jednoj maloj knjižici svoje ime potpisala na mjesto predviđeno za potpis krštene kume. Odmah iznad mog potpisa stoji potpis moga muža (tada je bio dečko) i zapravo je on kum sinčiću svoga prijatelja.
Ali i ja sam tamo potpisala i stajala rame uz rame (zapravo moje rame uz njihov struk jer su svi puno višlji od mene) s roditeljima i kumom. I onda su mi rekli da sam i ja kuma.
I meni su povjerili svoje djete.
Možda tada nisu znali što to znači, ali nije me briga, sada im je gotovo.
Gotovo je i meni. Završila sam s jednim dijelom. Kako je čudan život.
Ništa, nikakav problem ni dilema, ni nećaci koje sam čuvala, ma ništa na ovom svjetu nije me uspjelo u potpunosti otrijezniti od djetinstva.
To je učinio osjećaj odgovornosti i želje da moj mali kumić, zamisli, moj kumić, bude sretan i zaštićen, da bude djete onoliko dugo koliko sam ja bila.
Ja ću sada biti zapravo odrasla.

- 10:49 - Komentari (7) - Isprintaj - #

03.05.2006., srijeda

Evo me

Vratila sam se.
Udana.
Postadoh, dakle gospođa.
Nas smo dvoje kažu, sada postali jedno.
Time sam ja dobila na visini, a moj muž mrvicu manji nos.
Svojim se novim prezimenom predstavljam i potpisujem s lakoćom. Malo je doduše neobično. Ali samo neobično, ništa više od toga.
Imala sam, nazovimo tradicionalno vjenčanje. Došao je sa preko nekoliko raspjevanih ljudi po mene.
Otišli smo u crkvu. Vjenčali se. Slikali se s rodbinom i prijateljima. I onda otišli u restoran jesti, piti, plesati, pa tako nekoliko puta do jutra. Između svih tih radnji ubacili smo i poneki običaj iz njegovog, pa iz mog kraja. Eto, čini mi se da je to tradicionalno. Ili su sve svadbe na kojima sam bila tekle tim rasporedom, pa sam stekla pogrešnu predodžbu o tradiciji.
Priča se da je obred vjenčanja bio prekrasan, a slavlje odlično.
Ja ne bih znala, bila sam nervozna. Jaaaaaakoooooo!
I bilo me je strah. Neopravdano, jer sve smo dobro pripremili. Puno smo se odricali. Nije mi žao niti jedne lipe. I da sam znala da će ljudi biti tako zadovoljni, ja bih se odricala još više.
U životu imaš samo jednu priliku za ovakvu svadbu. Moja prijateljica kaže da je za takvu veselicu nužno biti mlad. Radi atmosfere.
Ima to smisla. Ali, svejedno mislim da bez obzira na sve treba raditi svadbu kakvu želiš.
Ne mislim da svatko mora željeti pet autobusa razdraganih gostiju. Jasno mi je da netko ima potrebu i želju podijeliti taj trenutak svoga života samo sa užim krugom dragih osoba. I poštujem to.
Ipak, preporučam strpljenje, odricanje i sve što ide s tim (krv, znoj i suze), sve radi vjenčanja o kakvom maštaš još od trenutka kada kao djevojčica spoznaš da bi taj dan mogla biti princeza.
Na stranu to što u trenutku dok uz nečiju pomoć navlačiš vjenčanicu, barem deset puta pomisliš kako je užasno teška i kako to zapravo nije vjenčanica nego oklop. I na stranu to što užasno bode (šiju ih valjda sa silkom umjesto s koncem). Ma, na stranu i to što, da i nije teška poput oklopa i bodljikava, od uzbuđenja ne možeš razmišljati o sebi kao o liku iz bajke.
Ne možeš, ali to drugi čine umjesto tebe.
Od uzbuđenja, nervoze, sreće i ostalih postojećih osjećaja, nisi siguran ni da li se u svojoj svadbi dobro zabavljaš.
Poslije čuješ od drugih.
Ja sam čula samo lijepe priče...



- 08:03 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< srpanj, 2012  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi